Kolokvij u povodu visoke obljetnice Libra od mnozijeh razloga, Dubrovnik 1520.
Kolokvij u povodu visoke obljetnice Libra od mnozijeh razloga, Dubrovnik 1520.

Sadržaj

HAZU

Pod pokroviteljstvom Razreda za filologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

23. listopada 2020, Knjižnica Filozofskog fakulteta Svučilišta u Zagrebu, Ul. Ivana Lučića 3

Amir Kapetanović

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Priča o premudrom Akiru iz Libra od mnozijeh razloga (1520.) u odnosu na starije i mlađe hrvatske tekstne inačice i njihove različite jezične stilizacije

Srednjovjekovna priča o premudrom Akiru javlja se u hrvatskim pisanim izvorima od 15. stoljeća. Najstarija danas poznata inačica toga teksta nalazi se u glagoljičnom Petrisovu zborniku, a jezik toga teksta pripada glagoljaškom čakavsko-crkvenoslavenskom književnom varijetetu, koji je obogaćen i nekim kajkavizmima. Tekst se prepisivao i nakon srednjega vijeka, pa čakavsko-kajkavsku inačicu teksta, u koju su uneseni i neki štokavizmi, nalazimo i u prijepisu iz 17. stoljeća u latiničnom Derečkajevu zborniku. Obje te inačice teksta bile su već predmetom filoloških analiza (Stipčević 2012; Hercigonja 2002). Poznata je još jedna hrvatska inačica teksta što je nastala između tih spomenutih dviju, štokavska i ćirilična, iz zbornika s početka 16. st. koji je poznat kao Libro od mnozijeh razloga. Ako se promatraju sve tri inačice teksta zajedno, po zastupljenosti pisama (glagoljica, ćirilica, latinica) i po jezičnim prilagodbama (čakavsko-crkvenoslavenska, štokavska, čakavsko-kajkavska) vidi se jezična (dijalektna) i kulturna razvedenost prostora Hrvata od 15. do 17. stoljeća. Osvrt na inačicu teksta iz Libra davno je već napisan (Dyrnovo 1931), pa bi trebalo u ovom prilogu ponovno razmotriti tu štokavsku prilagodbu i usporediti ju s jezičnom uporabom u ostalim dvjema, u okviru hrvatske jezične povijesti i u kontekstu hrvatskih zbornika u kojima su se našle tekstne inačice priče. Prilog slične tematike nedavno je objavljen (Mitani 2017), ali u njemu fokus filološke analize nije bio na jezičnoj uporabi nego na odnose među rukopisima i njihovim (južnoslavenskim) vezama s posebnim osvrtom na društvene uvjete u kojima su njihovi zapisivači djelovali.

Ključne riječi: Priča o premudrom Akiru, Libro od mnozijeh razloga, 16. stoljeće, Dubrovnik, jezična prilagodba, štokavski, rukopisna baština, hrvatska pisma

Najvažnije referencije:

  • Badurina Stipčević, V. 2012. Priča o premudrom Akiru u hrvatskoglagoljskom Petrisovu zborniku (1468), Slovo, Zagreb. (V. i 2015. Hrvatsko glagoljaštvo u europskom okružju, Staroslavenski institut, Zagreb, 379–398).
  • Hercigonja, E. 2002. Priča o premudrom Akiru, Hrvatska književna baština 1, Exlibris, Zagreb, 11–54.
  • Mitani, K. 2017. The Croatian Tradition of The Story of Akir the Wise in South Slavonic Recensions, Slovo, Zagreb, 121.
  • Дурново, Н. 1931. Дубровницкий список повести об Акире, Zbornik iz Dubrovačke prošlošti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života, Jadran, Dubrovnik, 221–226.

Amir Kapetanović

Institute of Croatian Language and Linguistics, Zagreb

The Story of Akir the Wise from Libro od mnozijeh razloga (1520) as compared to older and more recent Croatian versions of the texts and their various stylisations

The Mediaeval story of Akir the Wise first appeared in Croatian written sources in the 15th century. The oldest known version of this text is found in the Glagolitic Petris Miscellany, the language of which is the Glagolitic Čakavian-Old Church Slavonic literary variety enriched with some Kajkavian loanwords. This text was transcribed after the Middle Ages as well; a Čakavian-Kajkavian version of the text including some Štokavian loanwords is also found in a 17th-century transcription in the Latin script Derečkaj Anthology. Both texts have already been subjected to philological analysis (Stipčević 2012; Hercigonja 2002). Another Croatian version of this text written between the two aforementioned texts, in the Štokavian dialect and Cyrillic script, hails from a 16th-century miscellany known as Libro od mnozijeh razloga. If all three versions of the text are viewed collectively, the use of various scripts (Glagolitic, Cyrillic, Latin) and linguistic adjustments (Čakavian-Old Church Slavonic, Štokavian, Čakavian-Kajkavian) show the linguistic (dialectal) and cultural diversity of the Croats between the 15th and 17th century. An overview of the version of the text from Libro od mnozijeh razloga was written long ago (Durnovo 1931); the current research will re-examine Štokavian accommodations and compare them with linguistic usage in the other two texts within the framework of Croatian linguistic history and in the context of Croatian miscellanies containing textual versions of the story. Research on a similar topic was recently published (Mitani 2017), however its philological analysis focuses not on linguistic usage but on the relationship between manuscripts and their (South Slavic) connections, with a special view to the social conditions amidst which the scribes of these texts worked.

HAZU

Pod pokroviteljstvom Razreda za filologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

23. listopada 2020, Knjižnica Filozofskog fakulteta Svučilišta u Zagrebu, Ul. Ivana Lučića 3