Kolokvij u povodu visoke obljetnice Libra od mnozijeh razloga, Dubrovnik 1520.
Kolokvij u povodu visoke obljetnice Libra od mnozijeh razloga, Dubrovnik 1520.

Sadržaj

HAZU

Pod pokroviteljstvom Razreda za filologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

23. listopada 2020, Knjižnica Filozofskog fakulteta Svučilišta u Zagrebu, Ul. Ivana Lučića 3

Mateo Žagar

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Libro od mnozijeh razloga (1520) u kontekstu dubrovačke ćiriličke pismenosti

Libro od mnozijeh razloga (1520) , osim po svojoj književnopovijesnoj važnosti, i po tome što je jedan od najvažnijih spomenika hrvatskoga književnoga jezika štokavskoga izraza 16. stoljeća, iznimno je bitan izvor za proučavanje posebnosti i raznolikosti zapadnoćiriličkoga pisanja. Nastao na prostoru s dugom ćiriličkom tradicijom, barem još od 11. stoljeća, velikoga je opsega (180 folija), prepisivalo ga je šest ruku (četiri izvornih, dvije naknadne) prema starijima, uglavnom čakavskim/glagoljičkim predlošcima, a i prema ćiriličkim uzorcima izravno prevedenima s talijanskoga. Prema posebnostima izvedbe slova, minuskulnoj organizaciji redaka i prema ortografiji posve se uklapa u tradiciju zasvjedočenu u diplomatskim spisima slavenske kancelarije od 12. stoljeća (čuvanima u dubrovačkom Arhivu), u ostalim rukopisnim svescima napisanima u Dubrovniku u približno isto vrijeme (u srednjem vijeku i ranom novovjekovlju), te u istodobnim tiskanim izdanjima pripremanima u 16. stoljeću u Dubrovniku. Premda minuskulno zapadnoćiriličko pismo predstavlja cjelinu neovisno o raznolikoj funkcionalnosti tekstova, čini se da barem u 16. stoljeću ima osnove ugrubo postaviti razliku između diplomatske ćiriličke minuskule (zasvjedočene u ispravama) i one kojima su se pisale reprezentativne knjige beletrističkoga sadržaja. Intenzitet pisanja ćirilicom, prepisivanja i autorskog oblikovanja, zasigurno je bio puno veći nego što nam to reprezentiraju sačuvani pisani spomenici, ali – čini se – i nije bio toliko bogat da bi se dokraja mogla iskristalizirati dva funkcionalno i morfološki definirana pismovna tipa. To, naprimjer, znači da u diplomatici nikada nije došlo do punog oblikovanja kurziva kao pismovne inačice prije svega prilagođene potrebi za brzim pisanjem (Riječ je o maksimalno provedenoj slovnoj koordinaciji, što predstavlja posljednji stadij minuskulizacijskih procesa). Zadatak nam je provjeriti, primjenom komparativne metode na reprezentativnom korpusu, u kojoj se mjeri funkcionalno razlikovanje pisanja ćirilicom početkom 16. stoljeća u Dubrovniku – u navedene dvije grane (diplomatska i knjiška minuskula), odrazilo u karakterističnoj individualizaciji njihova pismovnog izraza (sve u skladu s načelima latinske i ćiriličke paleografije).

Mateo Žagar

Croatian Language Department
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

Libro od mnozijeh razloga (1520) in the context of Dubrovnik's Cyrillic literacy

Libro od mnozijeh razloga (1520), aside from its value to literary history as one of the most important monuments of the 16th century Croatian Štokavian literary language, is also an exceptionally important source for the study of the idiosyncrasies of western Cyrillic writing. The manuscript originated in an area with a long Cyrillic tradition (since at least the 11th century); it is lengthy (180 folios), it was transcribed by six hands (four original, two later) according to older, mainly Čakavian Glagolitic templates and Cyrillic texts directly translated from Italian. According to the letter execution, the minuscule line organisation, and the orthography, it fits perfectly into the tradition witnessed in diplomatic texts of the 12th-century (held in the archives of Dubrovnik), in other manuscripts written in Dubrovnik at roughly the same time (Middle Ages and early modern era), and in contemporaneous printed editions prepared in the 16th century in Dubrovnik. Although minuscule western Cyrillic script comprises a whole independent of the various function of texts written in the script, there seem to be grounds upon which to differentiate between 16th-century diplomatic Cyrillic minuscule (used in documents) and the script used to write books of fiction. Writing in Cyrillic script, transcription, and was surely much greater than the surviving written monuments indicate; however, it seems this volume was not great enough for two functionally and morphologically distinct types of script to crystallise. Our task is to verify the extent to which the functional differentiation between these two branches of 16th-century Cyrillic writing in Dubrovnik (diplomatic and book minuscule) is reflected in the individualisation of their scriptal expression (in accordance with the principles of Latin and Cyrillic palaeography) through the implementation of comparative methods on a representative corpus.

HAZU

Pod pokroviteljstvom Razreda za filologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

23. listopada 2020, Knjižnica Filozofskog fakulteta Svučilišta u Zagrebu, Ul. Ivana Lučića 3